Ima li igdje ljepšeg života!
Oh, zaista lud je svaki koji do obale tvoje dođe Lopude,
Može tu ostati, a on ode.
(ulomak), Marko Bruerović; 1792.

Drugi po veličini otok u skupini elafitskih otoka, sjeverozapadno od Dubrovnika s istoimenim naseljem, smješten između Koločepa i Šipana. Ovaj gospodarski najrazvijeniji otok Elafita često nalazimo pod imenom “Otok u sredini” (Insula Medio).
Površina: 4,63 km²
Najviši vrh: Polačica ( 216m )
Dužina obale: 11,5 km (od čega na pjeskovite plaže otpada 1,2 km)

Povijest

Na mjestu današnje kule Španjola nađeni su ulomci keramike ilirskih građana. Do danas su sačuvani toponimi grčkog podrijetla, Veliki i Mali Skupio – skopelos, otok; Igo, Igalo – aigialos, obala, plaža. Naziv imena susreće se u raznim oblicima grčkog podrijetla: Dalafota, Dalafodum. Od romaniziranog naziva Lafota u uporabi je danas hrvatski Lopud. Iz rimskog vremena ostali su nam ulomci reljefno obrađenog kamena na predromaničkim crkvama. Ostaci starohrvatske kulture IX. I X. stoljeća su predromaničke kapelice: sv. Ilija, sv. Ivan Krstitelj, sv. Petar, sv. Nikola. Kako nas mnogi spomenici i dubrovački povjesničari uvjeravaju, bilo je na otoku Lopudu jedno hrvatsko naselje već u IX. stoljeću.
Bit će bilo jedno maleno ribarsko selo, koje je bilo na južno-zapadnom dijelu otoka baš na onom mjestu, gdje nalazimo starohrvatsku crkvicu sv. Ilije. Kuće dakle nisu bile sagrađene pri moru zbog straha pred nemilim gusarima, posebno onih iz Ulcinja i Turske, koji su onda bili strah i trepet na Jadranskom moru, te su znali sa svojim brodovljem banuti u kakvo primorsko mjesto da ga opljačkaju. Ponajviše je Lopud bio izložen neprestanim navalama osobito od onih gusara koji su imali svoja skrovišta na istočnoj strani nedalekog otoka Mljeta. Nije dakle čudo, da to ribarsko naselje nije imalo kuće pri moru već nešto podalje na brdu. Kasnije se u XV. i XVI. stoljeću grade tvrđave i obrambene kule. Pošto se Lopud nije mogao opkoliti čvrstim zidinama zbog nezgodnog tla i raštrkanosti kuća, skoro svaka kuća na obali bila je sagrađena poput male tvrđave, jer je na oba krila imala puškarnice, prozori su bili na visoku, a za obranu vrata bila je gore na krovu jedna tako zvana krovna izbočina taman poviše ulaza kuće, kroz koju su ukućani prolijevali goruću smolu i vruće ulje i bacali druge ubojite stvari na neprijatelje. Tako snabdijevan i zaštićen mogao je Lopud mirno i nesmetano dalje, da se razvija pomoću svojih pomoraca, kapetana i mornara. Uistinu grad Lopud bio je početkom XVI. stoljeća dosegao do svoje veličine i moći, o čemu nas uvjeravaju dokumenti iz dubrovačkog arhiva, koji ukazuju, da je sam Lopud imao u XVI. stoljeću do sto trgovačkih velikih brodova.

Lopud u XV. i XVI. stoljeću

U spisima dubrovačkog državnog arhiva nalazi se, kako su u XV. stoljeću Šipan i Koločep imali nekoliko svojih brodova, ali se za Lopud ne zna ništa, već nalazimo pri koncu XV. stoljeća, da je imao nekoliko, ali posve malenih brodova. Tada je Senat dubrovačke Republike koncem XV. stoljeća počeo ostvarivati svoj plan, da pomogne Lopuđanima graditi trgovačke brodove, koji će kao pomorci na glasu, veoma vješti raznositi trgovinu po onda poznatom svijetu, da sebe, odnosno svoje rodno mjesto Lopud, obogaćuju, a Republici donose ogromno bogatstvo i još veću slavu. Zato je Republika i sagradila na Lopudu tako zvanu „Loggia“, da bude pristanište i sigurni zaklon brodovima, odnosno trgovcima iz Dubrovnika, Italije i Levanta. Lopud je bio Republici djelomična baza njezinih trgovačkih brodova, po kojima se Republika jedino mogla napredovati i obogatiti. U XV. dakle stoljeću počelo se mjesto na Lopudu razvijati pomoću jake i velike pomoći Republike u gradnji trgovačkih brodova, i što se je to više množilo i bolje razvijalo, ujedno se je i obogaćivalo, a tako je raslo i pučanstvo, koje je gradilo svoje kuće blizu morske obale. Nakon što se mjesto mjesto Lopud povećalo, te sa strane moralne i duševne nije mogao sam župnik sa dva pomoćnika izvršavati pastoralni rad, Republika i tomu dolazi u pomoć, te šalje 1482. svoje Dominikance. Dominikanci onda u svome samostanu uređuju osobitu školu, te uče lopudsku mladež početnim naukama. A nakon što je Lopud bio tako i duševno opskrbljen, hoće Republika prije svršetka XV. stoljeća, da ga obrani i osigura od čestih navala gusara, pa godinu dana iza dolaska Dominikanaca šalje Franjevce, koji uz pomoć bogatijih Lopuđana, a nadasve obilatom potporom Republike sagrade 1483. godine crkvu, samostan sa zvonikom od 30 metara i čvrstu tvrđavu baš na ulazu u lopudski zaljev, da bude ujedno i utočište, jer pred golemom silom nemilih gusara, tu je moglo naći zaklonište i tisuću ljudi. Zbog bolje obrane Lopuđani sagrade još mnoštvo obrambenih kula i tvrđava. No Lopudu nije bio dosuđen dug život. Koncem XVI. stoljeća počeo je nazadovati zbog opadanja trgovine. Uzrok propasti brodova i trgovine grada Lopuda je onaj isti kao i za Dubrovnik. Povijesna je činjenica da je grad Dubrovnik bio u opadanju već u početku XVII. stoljeća zbog toga što su nizozemski, engleski i francuski brodovi počeli već tada trgovati s Levantom i time činili veliku konkurenciju Dubrovniku, zbog jeftinijih utovara robe i zbog toga što su ti brodovi bili i bolje naoružani.

Groblja starog Lopuda

Na otoku je Lopudu najstarije groblje ono u starohrvatskoj kapeli sv. Ilije. Ova kapela bila je prva crkva matica hrvatskog naselja. Po ondašnjem običaju bilo je groblje u crkvi matici, kako uistinu nalazimo u njoj grobova. Starijeg groblja na cijelom otoku ne nalazimo nigdje. A da je ovo groblje najstarije, svjedoči nam i činjenica, što u nijednim maticama mrtvih, a koje počinju 1614. godine, ne nalazimo naznačeno ovo groblje, dok su sva ostala naznačena, jer je sa svakim slučajem smrti spomenuto i ime groblja gdje je uslijedio ukop. Pa baš nas to uvjerava, da je ovo groblje sv. Ilije bilo prije nego su se uvele statističke matice. U ovom su prvom groblju grobovi posve primitivni, i nažalost bez ikakva natpisa. Prepostavlja se da u ovom groblju se nije vise ukopavalo nakon što je crkva sv. Ilije prestala biti maticom u XIV. stoljeću, kad to postaje crkva sv. Ivana. Tu nastaje drugo groblje, gdje su grobovi također bili bez ikakva natpisa i godine. Smatra se da se u ovo groblje ukopavalo do početka XV. stoljeća kada novom maticom postaje crkva Gospe od Šunja. Tu su groblja bila okolo matice, ali ponajviše pred njezinim pročeljem. Ako bi se koji od tih grobova ponapunio, onda bi se izvadile kosti, da se polože u dno duboke kule, koja je bila pred crkvom, a koja je kasnije pretvorena u zvonik. Grobovi su i ovog trećeg groblja bez natpisa, samo oznaćeni sa arapskim brojevima. Premda je ovo groblje sa svojim prostorom bilo do tada najveće od svih dotadašnjih, ipak razvojem mjesta u grad bilo je postalo premaleno, zato nam najbolje svjedoče i do danas sačuvane nadgrobne ploče s natpisima i oznakom godine, da su Lopuđani počeli upotrebljavati već godine 1488. velike crkve za svoje groblje: crkvu maticu Gospe od Šunja, dominikansku crkvu sv. Nikole, i franjevačku crkvu sv. Marije od Špilice. Skoro svi grobovi u ovim crkvama imali su na nadgrobnoj ploči svoj natpis i godinu, naime ime i prezime onog, koji je ukopan, ili porodice, kojoj pripada, sa godinom smrti kojeg člana. Na mnogim pločama uklesan je i grb, po čemu se zaključuje, da je plemićke porodice. Sudeći po ovim natpisima i uresima vjerojatno je, da su imućnije u uglednije porodice imale svoje grobove u spomenutim crkvama.
Godine 1867. bio je zvonik sv. Marije od Špilice oštećen od groma. Ruševine zvonika bile su srušile ispod sebe krov crkve, a ispod krova u crkvi grobove, polomivši nekoliko nadgrobnih ploča tako, da se je razvio bio iz grobova smrad, kada su nadošle kiše. Netom je 1837. bio popravljen zvonik i zatim krov crkve, ali na koji način? One nadgrobne ploče, tako važni spomenici za povijest Lopuda i Dubrovnika, bez ikakvog razumijevanja i obzira izjednačivale su se čekićem, klesarskim alatom, da se je tako mnogim izbrisao trag tih važnih natpisa i znakova. Srećom, da ova kruta sudbina nije zahvatila sve ploče, već samo jedan dio, a drugi je i do danas ostao netaknut. Ukopavanje u ovim trima crkvama trajalo je sve do početka XIX. stoljeća. Od tada se vise nije ukopavalo u ove tri crkve, pa niti u dvorištu crkve Marije od Špilice. Ovo nam svjedoče matice mrtvih. Nastavilo se je ukopavanjem samo u grobove, koji su bili pred crkvom maticom Gospom od Šunja, koje je groblje bilo dostatno za tadašnju župu. Lopud je imao jos jedno maleno groblje i to u crkvi presv. Trojstva, gdje su se ukapale samo časne sestre od 1808. do 1817. Najnovije groblje je pred crkvom maticom u Šunju u njezinom dvorištu. Ovdje su se počeli ukapati od 1889. godine, i sada je to jedino groblje za cijeli otok.

Lopuđanin Kristo Martolosić

U XVI. st. Lopud je bio jedno od istaknutih pomorskih žarišta dubrovačke države. Lopudski pomorci su bili poznati kao vješti i neustrašivi moreplovci koji su se u pomorstvu istakli ne samo na svojim, dubrovačkim brodovima već i na tuđim jedrenjacima- trgovačkim i ratnim. Jedna od značajnijih pomorskih ličnosti s Lopuda zacijelo je i Kristo Martolosić. Pripada staroj pomorskoj obitelji s otoka Lopuda koja je raspolagala s nekoliko vlastitih jedrenjaka. Kristo Martolosić je stekao pomorsku naobrazbu na provjeren, klasičan način: tradicionalnom mornarskom praksom na trgovačkim jedrenjacima. Kapetan Krsto Martolosic napušta svoju domovinu i ulazi u španjolsku pomorsku službu kao gotov i spreman pomorski stručnjak, pa nismo iznenađeni da mu španjolski dvor povjerava zapovjedništvo oceanskih galijuna španjolske ratne mornarice. Kristo Martolosić je poduzimao uspješne pomorsko-ratne operacije na otvorenom moru i uz obale Europe i Afrike. Također je obavio određene zadatke u dvjema ekspedicijama oko otočja Srednje Amerike. Za zasluge u mnogobrojnim pomorskim pothvatima španjolski je dvor Martolosića odlikovao poisebnim odlikovanjima i visokim nagradama. Admiral Kristo Martolosić umro je u Napulju 1628. godine i bio sahranjen uz državničke počasti. U svojoj oporuci ostavlja mnogo zalata svome rodnom Lopudu, a namijenio ga je bio dovršenju zvonika crkvice Sv.Trojstva u Lopudu.

Crkva sv. Križa

Crkva Sv. Križa bila je u vlasništvu Miha Pracata, i bila je dosta velika. Imala je 12 m i 40 cm duljine, njezina je apsida bila 4 m i 40 cm, dakle skupa s apsidom gdje je bio glavni oltar, bila je duga skoro 17 m, a široka 8 m. Oltar je bio cijeli od kararskog mramora sa krasnom slikom sv. Križa na platnu, koji je oltar zajedno sa slikom prenesen u crkvu sv. Marije od Špilice. U ovoj crkvi bile su također dvije umjetničke slike. Jedna je Isusovo Porođenje od Correggio (Antonio Allegri 1494-1534) ili njegove škole. To je velika uljena slika na platnu, zaokružena na vrhu. Visoka je 280 cm, široka 166 cm. Druga slika predstavlja sv. Mateja, to je uljena slika na platnu, zaobljena na vrhu, skoro istog oblikai veličine kao prva. Obje slike se nalazu nad pobočnim vratima fasade dubrovačke katedrale. Od ove lijepe crkve danas je sačuvan samo prostor dug 5 m, a širok 440 cm, u kojem je bio glavni oltar sv. Križa. Još je taj prostor pokriven sa kamenitim svodom. Na obje strane oltara su dva prozora. Posve je dobro sačuvana mensa oltara duga 240 cm i mali zvonik za jedno zvono. Ovaj je prostor bio upotrebljavan za bogoslužje, kasnije kako je krov crkvenog broda bio pao, tako je apsis prijašnje velike Pracatove crkve bio pretvoren u malenu kapelicu, a brod crkve postao njezinim dvorištem. Od crkvenog broda ostale su samo ruševine, koje nas uvjeravaju o krasnoj nekadašnoj Pracatovoj crkvi.

Ivo Kuljevan

Da bi se omogućio kulturno-prosvjetni rad i stvorili suvremeni uvjeti rada u školi i napredak mjesta, godine 1921. iseljenik Lopuđanin Ivo Kuljevan svojim sredstvima podiže kamenu školsku zgradu, u sklopu koje je i učiteljski stan, čitaonica sa dvoranom za društveni život mještana, te poseban prostor za poštanski ured. Nabavljen je i namještaj za čitaonicu i poštu. Škola je dobila i prostrani vrt, za izvođenje praktičnih radova iz nastavnog programa poljodjelstva. U želji da što više pridonese razvoju Lopuda i boljem životu mještana Ivo Kuljevan dade izgraditi obalu i gat za pristajanje brodova i brodica, koja se prozvala "Obala Iva Kuljevana." Njegovim je nastojanjem i novčanim darovnicama izgrađen put do Šunja, popravljena je crkva u Šunju, podignuta ribarnica i mesarnica, te javni sanitetski objekt. Svi ti radovi obavljeni su od 1921. do 1924. godine.
Pri kraju života ostavio je taj dobrotvor dvije tisuće funti za pomoć siromašnim Lopuđanima. Ivo Kuljevan živio je u Lopudu do svoje 25. godine. Zatim odlazi u Port Said, pa u Chielayo, Peru, gdje se bavio preradom alkoholnih pića i trgovinom. Neizmjerno je volio svoj rodni Lopud i stalno je bio u vezi sa svojim prijateljima u zavičaju.

Lopudska sirotica

Poznata legenda o lopudskoj sirotici.
Dubrovački vlastelin poslao je bolježljivog sina jedinca na otok Lopud na oporavak. Tu se on zagleda u sirotu pučanku. Otac da bi spriječio tu ljubav zamoli benediktince s otočiča Svetog Andrije da preuzmu brigu o njegovom sinu. Međutim, dvoje se zaljubljenih prije mladićeva odlaska zakleše da će se ipak i dalje sastajati. Kad bude slobodan on će kraj mora upaliti vatru, a ona će doplivati. To ime je i nekoliko puta i uspjelo. Djevojčina braća ubrzo za ovo saznahu. Dogovore se da upale vatru na svojoj lađi i otplove prema pučini. Tako i učiniše. Sestra je za njima plivala, sve dalje i dalje, dok nije izemogla i utopila se. Tijekom noći podigne se oluja, prevrne lađu i braća se utope. Mrtvo djevojčino tijelo more izbaci na obale Svetog Andrije. Tada se mladi vlastelin zaredi i zauvijek ostane na otočiću. Prema ovoj priči Svetog su Andriju znali zvati i Donzella (djevojka). Lopudska sirotica vrlo je slična legendi iz grčke mitologije “Hero i Leandra”.

Crkva sv. Ilije

Ostatci crkve Sv. Ilije nalaze se na južnoj strani polukružnog zaljeva u kojemu je jedino otočko naselje. Smještena je u predjelu zvanom Sutjonik, nedaleko od puta koji vodi prema predjelu Balakovo, na povišenom podnožju brda. To je jedna od rijetkih naših predromaničkih crkava, možda i jedina, koja je posvećena kultu toga starozavjetnog sveca. Do ostataka crkvice vrlo teško je doći jer je prilazni put prekinut privatnim posjedima. Ostatci crkve istraženi su i konzervirani u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. S vremenom je crkva ostala bez zapadnog pročelja i krova, a njihovim je rušenjem nestala i prvotna četvrtasta kupola. Dimenzije cijele crkve su 5 x 2,5 m. I prema dimenzijama i prema svim ostalim značajkama, može se reći da je crkva Sv. Ilije građena u 11. st., vjerojatno u njegovoj drugoj polovici, u doba kada je dubrovačka nadbiskupija postala metropolitanska i možda propisala ili preporučila takav kupolni tip crkava.

Crkva Sv. Ivana Krstitelja

Na Ivanjem brdu koje nadvisuje naselje i zapadni dio otoka nalazi se sačuvana crkva Sv. Ivana Krstitelja. Izgrađena je u 11. st., možda i nad ostacima neke prijašnje starokršćanske građevine. Naime uočeno je da se sadašnja izvorna predromanička
crkva koristila nekim starokršćanskim ulomcima pa se pretpostavlja da bi njezina lokacija mogla biti i potencijalno arheološko nalazište za prijašnje razdoblje. Don Vicko Lisičar inače tadašnji lopudski župnik, zaključuje kako je crkva građena u 9. ili 10. st. Kako ona prema svojim stilskim značajkama gotovo sigurno potječe iz 11. st., ipak je mogu će da je na istome mjestu stajala još neka crkva. A o tome mogu konačna stajališta dati tek temeljita arheološka istraživanja. U 14. st. osnovnoj je crkvi sa zapadne strane pridodana jedna cijela nova crkva s gotičkim i renesansnim motivima na pročelju (rozeta, kapiteli…), pa je predromanička crkva postala svetištem dogradnje. Vjeruje se da je tako dograđena crkva bila matična crkva Lopuda sve do početka 15. st. Uz crkvu je poslije nadograđen i samostan časnih sestara s grobljem. Postoje podaci da je prvi ukop na tom novom groblju (groblje je bilo oko svake stare crkve) obavljen 1657., a posljednji 1811. Od svih su prigradnja danas ostali samo vanjski zidovi, ali se služba Božja ipak u njoj prigodno odvija jednom na godinu na dan sv. Ivana Krstitelja – 24. lipnja.
Posebnost je crkve Sv. Ivana Krstitelja i u tome što su joj u unutrašnjosti, u određenom ritmu na početku bačvastog svoda i u apsidi, ugrađene brojne zemljane posude (žare, amfore) koje su iznutra glatke i sasvim dobro očuvane. Ugrađene keramičke posude ujedno svjedoče o bizantskom utjecaju u oblikovanju jednobrodnoga kupolnog tipa. Pretpostavlja se da su ugrađivane zbog bolje akustike, no u crkvi Sv. Ivana Krstitelja
ima ih znatno više nego drugdje. Temeljiti ih je Lisičar nabrojio čak 19. On je dakako izmjerio i dimenzije crkve (6,35 x 2,30 m). Usto je dodao da je izvorna crkva
najvjerojatnije imala i trijem (3,75 x 5,5, m).

Crkva sv. Petra

Dok do crkve Sv. Ivana Krstitelja vodi posebno označen put čak su i na pročelju nadograđenog dijela ispisani osnovni podaci na hrvatskome i engleskome jeziku, ostatke je crkve Sv. Petra vrlo teško pronaći. Ta se crkva nalazi na istočnoj strani Ivanjeg brda, na teško pristupačnome mjestu, gotovo iznad uvale Šunj. Od nje je sačuvan samo sjeverni zid, a ostali su dijelovi poznati samo po donjem sloju zida. Ostatci lopudske crkve posvećene prvom rimskom papi temeljito su istraženi i konzervirani. Radove je 1963. započeo ondašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode iz Dubrovnika, a trajali su s prekidima do 1974. Šteta je ipak što tada do crkve nije uređen i neki prikladan put, jer će ovako nedostupne i rijetko posjećivane ruševine vrlo brzo biti potpuno obrasle novom vegetacijom, a time i dodatno oštećene.

Crkva sv. Nikole Grčkog

Crkva Sv. Nikole Grčkog nalazi se na podanku brda Polačica (s 214 m najvišeg na otoku) sa strane Kuka i sjeverno od Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Petra. Ta crkva ima neobično ime
zbog činjenice što na obali, u okviru dominikanskog samostana, postoji istoimena crkva. Da bi se te dvije crkve razlikovale, starija je dobila pridjev "grčki" čime je istaknuta njezina starost i vrijeme nastanka, dakle u vrijeme Bizantskoga Carstva i ne treba je povezivati s antičkom Grčkom. Posebnost je ove crkve u tome što na vanjskim zidovima postoje plitke niše koje završavaju dvostrukim lukovima, a to se susreće vrlo rijetko.Inače zidovi su raščlanjeni iznutra i izvana. U unutrašnjosti se nalazi kameni stipes, a u apsidi se pri dnu naziru i tragovi fresaka kojih na Lopudu inače ima vrlo malo. Valja dodati da je pokraj crkve, uz njezin sjeverni rub, bila izgrađena cisterna s bačvastim svodom.Isto tako ovo je jedna od rijetkih crkvica koja je građena na blagoj padini pa je jedan njezin dio, onaj uz cisternu, djelomično i ukopan.

Park Đorđić-Mayneri

Na Lopudu, turistički najrazvijenijem elafitskom otoku, u samom mjestu nalazi se Perivoj obitelji Đorđić-Mayneri. Perivoj je utemeljio barun Augusto Mayneri, Venecijanac, koji se priženio u obitelj prastarog dubrovačkog vlasteoskog roda Gjorgjić, koja je svoje posjede imala i na otoku Lopudu. Poslije njega brigu o perivoju vodio je njegov sin Felice. Po drugom svjetskom ratu perivoj je zajedno s imanjem bio oduzet obitelji Mayneri i postao društvenim vlasništvom.Slijedom tiskanih izvora može se procijeniti da je utemeljen osamdesetih godina XIX. stoljeća ili pak nesto ranije. Perivoj Đorđić-Mayneri utemeljen je na zemljišnoj čestici vrlo izdužena oblika i vjerojatno je bio postupno uređivan. Oblikom i veličinom odgovara parceli koja se smjestila uz sjeverni bok i u zaleđu nekadašnjeg ljetnikovca vlasteoske obitelji Đorđić, a ubilježena je pod brojem 1038 u najstarijoj precizno rađenoj katastarskoj austrijskoj mapi Lopuda iz 1837. g. Prema simbolima, kojima je parcela na mapi obilježena, saznaje se da je bila posađena maslinama. Perivoj se sastoji od prednjeg i stražnjeg dijela koje dijeli suhozid. Ukupna površina Perivoja iznosi nešto više od 13 000 m², s tim što prednji dio zaprema površinu od oko 3 600 m², a stražnji dio oko 9 500 m². Veličinom površine Perivoj Đorđić-Mayneri je poslije Graca najveći perivoj dubrovačkog kraja smješten u samom naselju. U oblikovnoj osnovi Perivoja Đorđić-Mayneri naglašeno se ističe većod samog ulaza u nj pravocrtno položena duga i široka šetnica, ulazni vrtni prospekt. Na njegovu početku s obje strane ulaznog stubišta uređeni su vidikovci, isturena pravokutna odmorišta s pogledom na lopudsku uvalu što odgovara duhu dubrovačke vrtnooblikovne tradicije.Prospekt se završava egzedrom, polukružnom kamenom klupom uređenom vitkim kamenim stupovima na kamenom naslonu te ispred s kamenim stolom poduprtim vrijednim kamenim ulomcima gotičkih obilježja. Sve se to nalazi u završnom pravokutnom proširenju prospekta, koje je naglašeno sa stablima palme kanarske datule u kutovima (nedostaje jedno stablo). Dijagonalno od egzedre se nalazi poveća pravokutna površina na kojoj se nalazi ruševina starog ljetnikovca oko koje vodi ophodna staza.
S prednjega u nešto povišeni stražnji dio perivoja ulazi se preko nekoliko stepenica kroz luk betonskog okvira koji je čitavom površinom bio prekriven školjkama i komadićima modrog muranskog stakla što je baruna Mayneria podsjećalo na Veneciju, grad odakle potječe njegova obitelj. Pri vrhu stražnjeg dijela se nalazi vrtni odjel koji je bio poznat po tome što su se tu uzgajala stabalca različitih agruma posađena u tri reda. No ovaj je dio Perivoja poznat i po četirima statuama na temu godišnjih doba koje su postavljene na građenim postamentima i raspoređene u prostoru. One se tu i danas nalaze. Na kraju stražnjeg dijela perivoja nalazi se zadnji vrtni sadržaj, zasebno vrtno polje uređeno geometrijskim načinom u obliku krnje elipse. Ono je podijeljeno dvjema podužnim stazicama i središnjom poprečnom. Po želji baruna Felice Mayneri sredinom ovoga vrtnoga polja u parteru pisalo je slovima izvedenim od šišanog sivog santolina s jedne strane središnje poprečne stazice HIC MIHI, a s druge strane OPTIME ( Ovdje je meni najbolje.). Za vrijeme ljeta oba su poteza slova bila uokvirena bordurom ljetnoga cvijeća.

Tlocrt Perivoja Đorđić-Mayneri

Slike Lopuda nekad

Kretanje stanovnika na Lopudu

Trista Vica udovica

Usmena predaja o tri stotine lopudskih udovica zasnovana je na povijesnom događaju koji se zbio 1541. godine. U ratnom pohodu Karla V. na Alžir, s ujedinjenim brodovljem kršćanske lige, uz talijansko, španjolsko i njemačko pješaštvo, te potporu konjice, sudjelovala je kao prijevoznik i dubrovačka flota u kojoj je bilo više lopudskih brodova. Pred alžirsku obalu doplovili su 18. listopada, s priličnim zakašnjenjem s obzirom na godišnje doba u kojem su se mogla očekivati nevremena, pa stoga i smanjena mogućnost pomorskih poduhvata. Započeli su s artiljerskim napadom. Nevrijeme se podiglo 25. listopada pred alžirskom obalom i ta je strahovita oluja potopila najveći dio brodovlja s posadama (spominje se stotinutrideset potopljenih kršćanskih brodova), a pohod Karla V. doživio slom ne uspjevši pokoriti Alžir. Ovaj povijesni izvor koristio je Antun Pasko Kazali pišući svoj dramski spjev "Trista Vica udovica". Po svemu sudeći, lopudska je predaja o trista lopudskih Vica koje ostaše udovicama nakon pomorske tragedije pred alžirskom obalom iz 1541. godine, proizašla upravo iz Kazalijeva dramskog spjeva jer za nju ne nalazimo potvrdu i niti jednom drugom ranijem izvoru.
Trista Vica, sve udovice tragično poginulih pomoraca koji su (uz udovice muževa drugih imena) činili posade 12 dubrovačkih brodova, čije je tužne sudbine opjevao Kazali, svjedoče o čestosti tog ženskog imena na Lopudu, što dobrim dijelom potvrđuju i testamenti (jednako kao i čestost muškog imena Vice, Vicenco, Viculin odnosno
Vicelja), no riječ je o velikom broju udovica i siročadi na otoku nakon te pomorske
tragedije kršćanskog brodovlja, o čemu svjedoče lopudski testamenti.

Spomenik Viktoru Dyku

Spomenik Viktoru Dyku, podignut 1936. godine na Lopudu, izgrađen je donacijom čehoslovačke vlade u spomen na češkog književnika i političara Viktora Dyka koji se 1931. godine, nesretnim slučajem, utopio na lopudskoj plaži Šunj. Spomenik je izveden u vrijeme kada Dobrović realizira na Lopudu svoj glasoviti Grand Hotel (1934.-1936.), no nisu poznati niti dostupni (ako negdje i postoje) izvorni nacrti spomenika. Nadalje, popisi Dobrovićevih radova u referentnoj literaturi nigdje ne navode taj spomenik. Iako posredno, autorstvo mu se ipak nesumnjivo može pripisati na temelju usmenih izvora, a ponajviše arhitektonskog oblikovanja i prepoznatljiva graditeljskog prosedea.
Spomenik Viktoru Dyku koncipiran je u obliku odmorišta na uzvišenju duboko u unutrašnjosti otoka, gdje su se račvali stari put prema lopudskom groblju Šunj i put prema plaži, neposredno ispred kapelice sv. Leonarda. Trokutastog je tlocrta, izveden potpuno u betonu, ukupne površine 45 m² i opsega 35 m.

Na sjevernom i na južnom zidu odmorišta izveden je natpis šupljim slovima, u punoj debljini zida: ŠUNJ GROBLJE” i ŠUNJ PLAŽA”, dok je na monolitu ispisano ime Viktora Dyka. Spomenuti detalj upisivanja slova šupljinom, tj. perforiranjem betonskih stijena u punoj debljini oplate, autogramski je karakterističan za Dobrovića, a nalazi se i na drugim njegovim dubrovačkim realizacijama.

Lopudski relikvijar

Ovo je priča o lopudskom relikvijaru, odnosno moćniku o kojem se vrlo malo zna, skoro ništa.
Na današnjem mjestu novog dijela hotela Pracat na Lopudu, blizu Župnog dvora, nalazila se je do 1928. godine zapuštena crkva Gospe od napuća (u neposrednoj blizini dva velika javna puća, pa otud i naziv crkve). Tadašnji očevidci Lopuđani: gosp. A.Klis-poštar, gospođa Tone Radić-domaćica,gospođa Kate Perčin-ugostiteljka, kao i mnogi drugi, pričali su kako je crkva izgledala prije rušenja. Kao crkva od ranije je napuštena, ali kao građevina bila je u dobrom stanju, jer se u njoj držalo sijeno.
Međutim, 1928. godine gospar Petar Uccellini, vlasnik hotela Pracat, želio je hotel proširiti, a crkva mu je smetala, budući da je želio još nadograditi novi objekt za hotelske potrebe. Kako je postojala veza i sprega između crkvenih velikodostojnika, (stric gospodina P. Uccellinija bio je kotorski biskup, a u Gradu biskup Marčelić), biskupski ordinarijat je dozvolio da se crkva sruši, a ukoliko se što nađe, to pripada crkvi.
Rušeći i kopajući temelje novog objekta, radnici su naišli na zid koji je ukazivao da nešto pregrađuje, jer udarci o taj novopronađeni zid su odzvanjali, pa se pretpostavilo kako s druge strane zida postoji neka šupljina ili prostorija. Kada su u tom zidu probili rupu, pojavila se šupljina, a kad su je osvijetlili šibicama, ugledali su dva ležeća ljudska tijela, obučena u raskošnu odjeću, a koja su ležala sa svake podužne strane kripte grobnice na kamenim ležajima s uzglavljem. Dok su otrčali po svijeće i ponovno prostor rasvijetlili, na svakom ležaju ostala je samo hrpica praha s nešto kostiju. Ulazak kisika je učinio svoje. Prostorija, odnosno grobnica, nalazila se ispod vrata Gospine crkve. Grobnica je bila orijentirana istok-zapad, nasvođena s dva ležaja s prolazom između njih, a na dnu, prema istoku bila su dva kasnoantička kvadratna stupa s u reljefu isklesanim križevima, gotovo u cijeloj duljini stupa. Na jednom je bila zemljana svjetiljka, a na drugom mala srebrena kutijica bogato ukrašena ugraviranim križevima. Ista je predana mjesnom župniku, koji ju je pohranio u Župnom dvoru.
1933. godine na Lopud dolazi, valjda na ljetovanje, prvi put prof.dr. Viktor Novak, poznati povjesničar, u ono doba vanredni paleograf svjetskog glasa. Novak znanstveno obrađuje ovu srebrenu kutijicu te objavljuje kako se radi o kutijici neprocjenjive vrijednosti , kako po tipu, vremenu nastanka, samoj obradi, a naročito pisanom tekstu.
Novak se konzultirao i sa drugim dobro poznatim povjesničarima i svi se slažu da je vrijeme ovog moćnika kraj VIII. i početak IX.stoljeća.

Na kutijici se nalazi natpis koji je dr. Novak, poznati paleograf ovako preveo:

GOSPARI, BLAŽENI SVECI, KRSTITELJU IVANE I MUČENICI, POSREDUJTE ZA MOJE GRIJEHE KOD NJEGA I KROZ NJEGA KOJI JE VAS OKRUNIO.
Unutar ovog kovčežića nalazi se mala srebrena bačvica u kojoj je dr. Novak našao nešto crnog praha i sitnih ostataka kostiju. Dakle, moći sveca bile su smještene u srebrenoj bačvici bez ornamenta, a ista je bila zatvorena u srebrenom kovčežiću s natpisom-zazivom. Ovdje se radi o vrhunskom spomeniku, jer je taj moćnik jedan od naših najstarijih kršćanskih pokretnih spomenika, čak po europskim mjerilima bogato ukrašen, a najljepši je i neprocjenljiv natpis-zaziv darovatelja.

I na kraju , taj kovčežić-moćnik nije samo dokaz vjere nego i umjetnosti tog ranog vremena kod Hrvata. Njegova sudbina je, kako je naprijed izloženo, nejasna, pohranjen je kod privatnika, a gdje mu je i tko mu je vlasnik????

Lopudski relikvijar

Hotel Dubrava-Pracat na mjestu nekadašnje Gospe od napuća

Miho Pracat

Poznati brodovlasnik i veliki dobročinitelj Dubrovačke Republike. Matične knjige rođenih pučanstva na Lopudu sačuvane su tek od 1615., pa se ne može s potpunom sigurnošću utvrditi godina rođenja Miha Pracata. Mišljenja istraživača lome se između godine 1522. i 1528. Miho Pracat potječe iz pomoračke obitelji s Lopuda koja je, kako piše u Genealogiji Antunina, preselila sa Šipana krajem 15. stoljeća. Prve se vijesti o ovoj obitelji spominju u arhivskim dokumentima 1356. na Šipanu. U 15. stoljeću jedan se član obitelji Pracat preselio na Lopud pa od njega vjerojatno potječe Mihova grana obitelji.
Mihov djed imao je dva sina. Điva i Pava, Mihovog oca. Oba brata su bili pomorci. Mihov stric Đivo bio je sposoban pomorac i uspješniji poduzetnik od brata Pava. Spretan u ulaganju u brodove i nekretnine, a bio je i vlasnik radionice vunenih tkanina u Dubrovniku. Prema V. Lisičaru, čini se da je Miho Pracat pohađao osnovnu školu kod dominikanaca na Lopudu. Kad je Đivo uzeo mladog nećaka Miha, jedonog sina svoga brata Pava, na brod kao naučnika kasnih 1530. godina, odmah je uočio Mihove sposobnosti pa se usredotočio da ga što bolje osposobi za posao koji su se bavili. Svoja prva mladenačka iskustva, ploveći sa stricem Đivom na galijunu Sv. Katarina, Miho je Pracat prošao na Mediteranu u vrlo burnim vremenima izazvanim sve agresivnijim ponašanjem Otomanskog Carstva. Bio je dva puta oženjen. Prva mu je žena bila s otoka Šipana, kći Toma Brailona, a druga je bila s Lopuda, po imenu Vica. Miho Pracat uložio je golemo bogatstvo u izgradnju kuća na Lopudu i u predgrađu Dubrovnika, u Gružu i na Boninovu; bio je vlasnik petnaestak imanja. Bio je vrlo pobožan čovjek, koji je za života i poslije smrti davao i ostavio velikodušne poklone crkvama i za djela milosrđa. Kako Miho Pracat nije imao muškog potomstva, ni kćeri, a niti daljnih rođaka, te je tako s njegovom smrću izumrla porodica Pracat, sastavi on oporuku jedanaest godina prije svoje smrti i to god. 1596. Iz ove oporuke zrcali se njegovo dobro, plemenito srce, koje mu prestane kucati u njegovim staračkim grudima na 20. srpnja 1607. godine, kad mu je bilo po prilici 79 godina, te bi sahranjen u klaustru Male braće u Dubrovniku. Senat je dugo raspravljao o tome kako odati posmrtnu počast takvom dobrotvoru. Mnogo se razmisljalo, jer je strogom republikanskom duhu Dubrovnika bilo protivno uzdizati bilo kojeg pojedinca iz redova njemu jednakih. Tek je 1633., dugo nakon smrti svih članova obitelji Pracat, konačno odlučeno da se podigne brončani kip u dvorištu Kneževa dvora. Projekt je završio talijanski kipar P.P Giacometti krajem 1637. Još i danas stoji u atriju Kneževa dvora s jednostavnim natpisom »Miho Pracat zaslužni građanin 1638«,kao jedinstvena počast dubrovačkom uzornom građaninu.

Vice Bune

Admiral i diplomata. Rodio se na Lopudu 1559. Kao vrstan pomorac rano je primljen u službu španjolskog kralja. Obavljao je važne konzularne i diplomatske poslove za Dubrovačku Republiku na dvorovima Napulja (1607. postaje konzul), Madrida, Milana. Uz njegovu inicijativu španjolski je dvor 1606. prisilio Veneciju da napusti otok Lastovo koji su 1602. oteli Dubrovniku. Za svog boravka u Dubrovniku 1600. u znak zahvalnosti za sva dobročinstva, Republika mu je dodijelila zlatnu kolajnu. Bio je zapovjednik dijela španjolske oceanske flote, izaslanik Filipa II. i III. U Indiji i Belgiji. Kao visoki državni službenik Španjolske postaje kraljev savjetnik, savjetnik potkralja u Napulju i potkralja Meksika. Bio je vitez Kristova reda. Umro je 1612. u 53. godini života u Napulju. Sahranjen je u crkvi sv. Trojstva na Lopudu gdje mu je postavljena spomen-ploča po želji iz njegove oporuke sastavljene u Napulju 1612. godine.

Mitovi,legende,priče

Miho i gušterica

Nakon drugog gubitka brodovlja i kapitala ojađeni Miho Pracat vratio se ponovno na Lopud da skromno proživi ostatak života. Tužan sjedne na među zaokupljen teškim mislima ne vidjevši izlaza. Društvo mu je činila jedna gušterica. Uza sav veliki napor da se popne do vrha međe, dva puta je pala. Treći je put teškom mukom uspjela. Vidjevši to Miho Pracat se zarekne da će i on pokušati treći put. Pokuša i uspije postigavši još veću slavu, ugled i bogatstvo. Bio je i veliki dobrotvor, kao i zaslužni građanin Dubrovačke Republike Benemerito Civi.

Ubrus Karla V.

Bogati i ugledni brodovlasnik Miho Pracat uspio je usprkos svih opsada svojim brodovljem dovesti žito u Španjolsku. Nakon dolaska, kralj Karlo V., premda se u tom trenutku brijao, odmah ga je primio u audijenciju. Na pitanje čime će ga obdariti jer je spasio njegovu zemlju od gladi, Miho Pracat odgovori: “Bogat sam, ne trebam novac; na svojim sam karakama kralj, ne ištem časti; dubrovački sam građanin, ne trebam više titule. U znak Vaše zahvalnosti dajte mi ovaj ubrus koji Vam je služio za brijanje”. Ubrus se još Čuva u Zavičajnom muzeju na Lopudu.

Gospa od Šunja

Milanski plemić Otton Visconti na povratku iz križarskih pohoda na Jeruzalem doživi olujno nevrijeme jedva se spasivši na obalama uvale Šunj, na Lopudu. Još dok je more bjesnjelo Visconti se zavjetova da će podići crkvu u čast Majci Božjoj na kopnu gdje se uspije spasiti. Tako i bi. Sagradi crkvu koju nazvaše Gospa od Šunja. Istinitost priče potkrepljuje grb sa zmijom koji se nalazi u crkvi. Pretpostavlja se i da je i uvala nazvana po zmiji iz Viscontijeva grba. Na talijanskom je zmija biscia, iz čega je proizašlo bišun, šunj. Za grb i crkvu postoji još jedna predaja koja kaže da se vlastelin obitelji Sforza iskrcao na tada nenaseljeni otok. Njegova sina progutala je zmija do polovice tijela. Otac se zavjetovao Gospi, a zmija izbaci tijelo. Zahvalan za dobročinstvo otac je dao sagraditi crkvu na vrhu brda.

Obrambene otočne kule

Grade se u XVI. stoljeću za obranu od gusara i Turaka. Osobito nakon napada turskog brodovlja na otoke Šipan, Lopud i Koločep 1571. kad su svi ovi otoci opustošeni, a mnogobrojni žitelji zarobljeni. Godine 1583. zbog učestalih napada dubrovačka je vlada odredila tri plemića koji su obilazili čitavo područje Republike radi utvrđivanja lokaliteta na kojima se trebaju izgraditi obrambene kule gdje bi pučanstvo moglo skloniti u slučaju napada. Uvalu Lopuda je branila tvrđava na podnožju najvišeg vrha (Španjolska tvrđava). Franjevački samostan na Lopudu i sam je imao fortifikacijsko-obrambenu funkciju. Kontrolirao je ulaz u luku i prolaz morskim kanalima. Njegov obrambeni zid izgrađen je 1516., a četverokuta tvrđava s kulama izvidnicama na svakom uglu i presvođenim unutarnjim dijelom potječe iz 1592. godine. U utvrdu se moglo skloniti pučanstvo cijelog otoka. Imala je podzemni tunel kojim se moglo doći do mora. Nad naseljem Lopud uzdiže se Španjolska tvrđava sv. Šimuna iz 1511. Gospa od Šunja imala je također svoju kulu pred ulazom, a i na imanju Miha Pracata nalazila se također obrambena kula.

Crkva sv. Trojstva

Na samom ulazu u luku je gotičko-renesansna crkva sv. Trojstva. Ova crkva ima nedovrseni zvonik. Uđemo li unutra, opazit ćemo, da je ova kapela imala svoje pjevalište, pet oltara i sakristiju. S lijeve strane glavnog oltara uzidan je sarkofag na kojem na latinskom piše: "Vicku Bune Petrovu, Kristovu vitezu, koji je krepošću nadvisio dostojanstvo pod dvojicom španjolskih kraljeva, Filipom drugim i trećim, koji je poduzeo teško brodarenje na oba svijeta i koji je želio, da steče slavu imena. I tako, dok je dugo bio zabavljen u Indiji širenjem vjere, a u Belgiji štićenjem vjere, dok je u obje dužnosti vršio zadatak primljen od svojih kraljeva, pozvan kraljevskim migom u Napulj, te određen kao kraljevski savjetnik poslije mnogih izvršenih truda pređe na drugi život, te po odredbi oporuke bi prenesen ovamo u domovinu i ovdje leži i čeka zvuk trublje, da ga pozove na život. Složna rodbina podiže ovaj spomenik. A bilo mu je jedva 53 godine. Umre 12. studenog godine Spasa 1612." Vice Bune je još za svoga života dao izgraditi ovu crkvu i nju je odredio da mu bude vječno počivalište. Govori se da je htio sagraditi i zvonik ali ga je smrt spriječila. Ova crkva je oko 1640. god. prešla u vlast časnih sestara koje tu pokraj crkve sagradiše i samostan, čije se ruševine još nalaze. Crkvi je bio obnovljen krov 1913. godine ali se u njoj ne obavlja više bogoslužje jer je u posve ruševnom stanju.

Crkva sv. Trojstva

Grobnica Vice Bune

Dubrovačka uprava nad otocima

Uprava na izvangradskom području Dubrovačke Republike bila je povjerena knezovima koji su se zvali ladanjski knezovi (comes), a teritorij na kojemu su upravljali zvao se knežija (comitatus, contea). Važnim strateškim točkama upravljali su kapetani (capitanus), a područje se nazivalo kapetanat. Šipan, Lopud i Koločep činili su dvije kapetanije. Upravno-teritorijalni se opseg kneštva elafitskih otoka tijekom vremena mijenjao. Najprije se zvalo Kneštvo triju otoka (Trium insularum) ili samo Kneštvo otoci (Insulae). Sjedište je bilo na Šipanu, te su kneza zvali samo šipanski knez. Od 1410. do 1493. šipanski je knez obavljao kneževsku jurisdikciju i nad Mljetom. Godine 1457. kneštvo se dijeli na dvije posebne knežije. Knežijom Šipan upravlja knez Šipana, a Lopud, kojoj pripada i Koločep, knez Lopuda. Kad je Lopud 1457. postao sjedištem knežije gradi se Knežev dvor, jednokatna gotičko-renesansna palača. Imao je funkciju javne i stambene zgrade. Ostaci su dvora iznad luke, okruženi velikim vrtom i ograđeni zidom. Lopudski knez stoluje na Lopudu i obvezan je svakih 10 dana posjetiti Koločep i tamo boraviti najmanje dva dana. Knez je morao biti stariji od 30 godina, a od 1660. ova se dobna granica smanjuje na 25 godina zbog malog broja plemića. Koločep se 1498. odvaja u posebno kneštvo, ali samo do 1500. Knežije se sjedinjuju 1669., a sjedište je na Lopudu, gdje ostaje do kraja Republike (1808.). Knez boravi tri mjeseca na Lopudu, tri na Šipanu. Svaki je otok imao Knežev dvor. Knez nije smio biti uzastopno biran u istoj knežiji. Pravo ponovnog biranja imao je najprije nakon isteka jedne godine, pa nakon dvije i konačno nakon tri. Nakon dolaska u knežiju knez je sazivao pučki zbor na kojemu su se birali lokalni službenici. Uz kneza službovao je kancelar koji je vodio administraciju knežije. Rad ladanjskih knezova i njegovih službenika nadgledali su povjerenici (sindik).

Crkva sv. Marije od Špilice

Nad lukom se 1483. gradi franjevački samostan s crkvom sv. Marije od Špilice, klaustrom s osmerokutnim stupovima, tvrđavom iz 1599. i obrambenim zidom iz 1516. Franjevačka crkva sv. Marije od Špilice izgrađena je milodarima lopudskih plemića čiji su grbovi uklesani u mramoru pred glavnim oltarom. Glavni oltar čuva drveni kip Gospe. Venecijanski slikar Pietro di Giovanni 1523. naslikao je poliptih Bogorodice sa svecima. Nikola Božidarević, najznačajnije ime Dubrovačke slikarske škole naslikao je 1513. drvenu palu koja prikazuje sv. Ivana Krstitelja, sv. Mariju s Isusom i sv. Đurđa. Slika na pobočnom oltaru Gospe od Karmela rad je nepoznatog slikara XV. ili XVI. stoljeća. Za oltar sv. Križa izgrađen od karaskog mramora pretpostavlja se da je donesen iz kapele Miha Pracata. Sv. Rok djelo je slikara Girolama Santacrocea i njegova sina Francesca iz XVI. stoljeća. Na jednom je od bočnih oltara slika Raspeće rad kruga slikara Bassanija. Gospa u vijencu cvijeća djelo je flamanske škole, a maniristička slika sv. Ante Padovanskog venecijanske. Korske su orahove klupe vrijedan rad domaćih rezbara iz XV. stoljeća. U crkvi je monstranca s anđelima, rad dubrovačkih zlatara iz XV. stoljeća. Zvonik crkve visok je 30 m i ima tri zvona iz XVI. stoljeća


.

Crkva Gospe od Šunja

Nad prekrasnom uvalom Šunj uzdiže se crkva Gospe od Šunja, podignuta u XV. stoljeću, a dograđivana je do XVII. stoljeća. Glavni oltar ima 12 apostola u naravnoj veličini s Gospom. Prema predaji donio ih je Miho Pracat iz Westmintera za vrijeme sukoba katolika i protestanata u Engleskoj. Na jednom od šest pobočnih oltara slika je Svete Obitelji iz XVII. stoljeća, djelo dubrovačkog slikara Blasiusa Antonija Držića signirano s BAD. Oltarna slika na drvu je J. Palme Starijeg. Slika Navještanje, rad je nepoznatog ranobaroknog slikara iz Umbrije. Na oltaru Svih Svetih slika je venecijanske škole, koja prikazuje sv. Katarinu mučenicu. Krstionica je iz XVI. stoljeća, izgrađena od bijelog mramora. Uz crkvu je groblje. Prva su groblja bila u crkvama, sve do 1808. što potvrđuju natpisi na pločama, grbovi. Najstarije nađeno je u crkvi sv. Ilije iz IX. stoljeća.

Zvonik crkve Gospe od Šunja

Crkva sv. Nikole

Dominikanski samostan s crkvom sv. Nikole iz 1482. zauzima središnji dio mjesta. Jednobrodnoj gotičko-renesansnoj crkvi kasnije je dograđen zvonik visok 30 m. Njezin renesansni portal krasi rozeta s akatnim lišćem. Crkva je obnovljena nakon Domovinskog rata 1994. U njoj je bila slika Navještanje, Nikole Božidarevića koja se sada nalazi u Muzeju dominikanaca u Dubrovniku. Na glavnom oltaru je poliptih iz XVI. stoljeća s drvenim kipom sv. Nikole.