Mitovi,legende,priče

Miho i gušterica

Nakon drugog gubitka brodovlja i kapitala ojađeni Miho Pracat vratio se ponovno na Lopud da skromno proživi ostatak života. Tužan sjedne na među zaokupljen teškim mislima ne vidjevši izlaza. Društvo mu je činila jedna gušterica. Uza sav veliki napor da se popne do vrha međe, dva puta je pala. Treći je put teškom mukom uspjela. Vidjevši to Miho Pracat se zarekne da će i on pokušati treći put. Pokuša i uspije postigavši još veću slavu, ugled i bogatstvo. Bio je i veliki dobrotvor, kao i zaslužni građanin Dubrovačke Republike Benemerito Civi.

Ubrus Karla V.

Bogati i ugledni brodovlasnik Miho Pracat uspio je usprkos svih opsada svojim brodovljem dovesti žito u Španjolsku. Nakon dolaska, kralj Karlo V., premda se u tom trenutku brijao, odmah ga je primio u audijenciju. Na pitanje čime će ga obdariti jer je spasio njegovu zemlju od gladi, Miho Pracat odgovori: “Bogat sam, ne trebam novac; na svojim sam karakama kralj, ne ištem časti; dubrovački sam građanin, ne trebam više titule. U znak Vaše zahvalnosti dajte mi ovaj ubrus koji Vam je služio za brijanje”. Ubrus se još čuva u Zavičajnom muzeju na Lopudu.

Gospa od Šunja

Milanski plemić Otton Visconti na povratku iz križarskih pohoda na Jeruzalem doživi olujno nevrijeme jedva se spasivši na obalama uvale Šunj, na Lopudu. Još dok je more bjesnjelo Visconti se zavjetova da će podići crkvu u čast Majci Božjoj na kopnu gdje se uspije spasiti. Tako i bi. Sagradi crkvu koju nazvaše Gospa od Šunja. Istinitost priče potkrepljuje grb sa zmijom koji se nalazi u crkvi. Pretpostavlja se i da je i uvala nazvana po zmiji iz Viscontijeva grba. Na talijanskom je zmija biscia, iz čega je proizašlo bišun, šunj. Za grb i crkvu postoji još jedna predaja koja kaže da se vlastelin obitelji Sforza iskrcao na tada nenaseljeni otok. Njegova sina progutala je zmija do polovice tijela. Otac se zavjetovao Gospi, a zmija izbaci tijelo. Zahvalan za dobročinstvo otac je dao sagraditi crkvu na vrhu brda.

Trista Vica udovica

Usmena predaja o tri stotine lopudskih udovica zasnovana je na povijesnom događaju koji se zbio 1541. godine. U ratnom pohodu Karla V. na Alžir, s ujedinjenim brodovljem kršćanske lige, uz talijansko, španjolsko i njemačko pješaštvo, te potporu konjice, sudjelovala je kao prijevoznik i dubrovačka flota u kojoj je bilo više lopudskih brodova. Pred alžirsku obalu doplovili su 18. listopada, s priličnim zakašnjenjem s obzirom na godišnje doba u kojem su se mogla očekivati nevremena, pa stoga i smanjena mogućnost pomorskih poduhvata. Započeli su s artiljerskim napadom. Nevrijeme se podiglo 25. listopada pred alžirskom obalom i ta je strahovita oluja potopila najveći dio brodovlja s posadama (spominje se stotinutrideset potopljenih kršćanskih brodova), a pohod Karla V. doživio slom ne uspjevši pokoriti Alžir. Ovaj povijesni izvor koristio je Antun Pasko Kazali pišući svoj dramski spjev "Trista Vica udovica". Po svemu sudeći, lopudska je predaja o trista lopudskih Vica koje ostaše udovicama nakon pomorske tragedije pred alžirskom obalom iz 1541. godine, proizašla upravo iz Kazalijeva dramskog spjeva jer za nju ne nalazimo potvrdu i niti jednom drugom ranijem izvoru.
Trista Vica, sve udovice tragično poginulih pomoraca koji su (uz udovice muževa drugih imena) činili posade 12 dubrovačkih brodova, čije je tužne sudbine opjevao Kazali, svjedoče o čestosti tog ženskog imena na Lopudu, što dobrim dijelom potvrđuju i testamenti (jednako kao i čestost muškog imena Vice, Vicenco, Viculin odnosno Vicelja), no riječ je o velikom broju udovica i siročadi na otoku nakon te pomorske tragedije kršćanskog brodovlja, o čemu svjedoče lopudski testamenti.

Nema komentara:

Objavi komentar