Lopudski relikvijar

Ovo je priča o lopudskom relikvijaru, odnosno moćniku o kojem se vrlo malo zna, skoro ništa.
Na današnjem mjestu novog dijela hotela Pracat na Lopudu, blizu Župnog dvora, nalazila se je do 1928. godine zapuštena crkva Gospe od napuća (u neposrednoj blizini dva velika javna puća, pa otud i naziv crkve). Tadašnji očevidci Lopuđani: gosp. A.Klis-poštar, gospođa Tone Radić-domaćica,gospođa Kate Perčin-ugostiteljka, kao i mnogi drugi, pričali su kako je crkva izgledala prije rušenja. Kao crkva od ranije je napuštena, ali kao građevina bila je u dobrom stanju, jer se u njoj držalo sijeno. Međutim, 1928. godine gospar Petar Uccellini, vlasnik hotela Pracat, želio je hotel proširiti, a crkva mu je smetala, budući da je želio još nadograditi novi objekt za hotelske potrebe. Kako je postojala veza i sprega između crkvenih velikodostojnika, (stric gospodina P. Uccellinija bio je kotorski biskup, a u Gradu biskup Marčelić), biskupski ordinarijat je dozvolio da se crkva sruši, a ukoliko se što nađe, to pripada crkvi. Rušeći i kopajući temelje novog objekta, radnici su naišli na zid koji je ukazivao da nešto pregrađuje, jer udarci o taj novopronađeni zid su odzvanjali, pa se pretpostavilo kako s druge strane zida postoji neka šupljina ili prostorija. Kada su u tom zidu probili rupu, pojavila se šupljina, a kad su je osvijetlili šibicama, ugledali su dva ležeća ljudska tijela, obučena u raskošnu odjeću, a koja su ležala sa svake podužne strane kripte grobnice na kamenim ležajima s uzglavljem.

Dok su otrčali po svijeće i ponovno prostor rasvijetlili, na svakom ležaju ostala je samo hrpica praha s nešto kostiju. Ulazak kisika je učinio svoje. Prostorija, odnosno grobnica, nalazila se ispod vrata Gospine crkve. Grobnica je bila orijentirana istok-zapad, nasvođena s dva ležaja s prolazom između njih, a na dnu, prema istoku bila su dva kasnoantička kvadratna stupa s u reljefu isklesanim križevima, gotovo u cijeloj duljini stupa. Na jednom je bila zemljana svjetiljka, a na drugom mala srebrena kutijica bogato ukrašena ugraviranim križevima. Ista je predana mjesnom župniku, koji ju je pohranio u Župnom dvoru.
1933. godine na Lopud dolazi, valjda na ljetovanje, prvi put prof.dr. Viktor Novak, poznati povjesničar, u ono doba vanredni paleograf svjetskog glasa. Novak znanstveno obrađuje ovu srebrenu kutijicu te objavljuje kako se radi o kutijici neprocjenjive vrijednosti , kako po tipu, vremenu nastanka, samoj obradi, a naročito pisanom tekstu. Novak se konzultirao i sa drugim dobro poznatim povjesničarima i svi se slažu da je vrijeme ovog moćnika kraj VIII. i početak IX.stoljeća.

Na kutijici se nalazi natpis koji je dr. Novak, poznati paleograf ovako preveo:

GOSPARI, BLAŽENI SVECI, KRSTITELJU IVANE I MUČENICI, POSREDUJTE ZA MOJE GRIJEHE KOD NJEGA I KROZ NJEGA KOJI JE VAS OKRUNIO.
Unutar ovog kovčežića nalazi se mala srebrena bačvica u kojoj je dr. Novak našao nešto crnog praha i sitnih ostataka kostiju. Dakle, moći sveca bile su smještene u srebrenoj bačvici bez ornamenta, a ista je bila zatvorena u srebrenom kovčežiću s natpisom-zazivom. Ovdje se radi o vrhunskom spomeniku, jer je taj moćnik jedan od naših najstarijih kršćanskih pokretnih spomenika, čak po europskim mjerilima bogato ukrašen, a najljepši je i neprocjenljiv natpis-zaziv darovatelja.

I na kraju , taj kovčežić-moćnik nije samo dokaz vjere nego i umjetnosti tog ranog vremena kod Hrvata. Njegova sudbina je, kako je naprijed izloženo, nejasna, pohranjen je kod privatnika, a gdje mu je i tko mu je vlasnik????

Lopudski relikvijar

Hotel Dubrava-Pracat na mjestu nekadašnje Gospe od napuća

4 komentara:

  1. Pronađeno je navodno i zlato u kripti... Da li se zna što o tome ili je i ovdje vlasnik nepoznat?

    OdgovoriIzbriši
  2. bozidar.pasaric@inet.hr7. prosinca 2012. u 21:21

    Ona dva puća na Igalu udaljena su od mora svega 50 metara, a ipak je u njima slatka voda. Treba naglasiti i to da je riječ "puć" za bunar latinskog porijekla i dolazi od riječi "puteus". Tamo su se snabdijevali vodom svi oni koji nisu imali gustijernu (t. cisternu za kišnicu).

    OdgovoriIzbriši
  3. Uistinu lijepa priča da bi imala sretan svršetak... Dokaz koliko smo mi zemlja apsurda, paradoksa a posebice indiferentnosti u kontekstu kulturološke osviještenosti za kulturnom baštinom, nebrige o spoznajama vrijednosti i očuvanju istih, kao i naravno, sebičnosti tj. neumjerene želje za posjedovanjem.
    Na osnovu poprilično pročitane literature o relikvijaru, prvenstveno publikacijama MHAS-a; zadnje spominjanje vlasništva T. Marasović navodi mjesni Crkveni muzej u kulturno povijesnom vodiču br. 10 iz 1997. god. izdan od strane Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika.
    Nameće se pitanje: Kako je iznimno rijedak primjer umjetničkog obrta merovinškog doba, datiran u prvo postaničko razdoblje VII.-VIII. stoljeća koji pokazuje društvenu i kulturnu razinu Elafita u prvim stoljećima srednjega vijeka završio u privatnim rukama u Dubrovniku.
    Dubrovačka biskupija trebala bi se očitovati o svemu...

    OdgovoriIzbriši