Lopudski relikvijar

Ovo je priča o lopudskom relikvijaru, odnosno moćniku o kojem se vrlo malo zna, skoro ništa.
Na današnjem mjestu novog dijela hotela Pracat na Lopudu, blizu Župnog dvora, nalazila se je do 1928. godine zapuštena crkva Gospe od napuća (u neposrednoj blizini dva velika javna puća, pa otud i naziv crkve). Tadašnji očevidci Lopuđani: gosp. A.Klis-poštar, gospođa Tone Radić-domaćica,gospođa Kate Perčin-ugostiteljka, kao i mnogi drugi, pričali su kako je crkva izgledala prije rušenja. Kao crkva od ranije je napuštena, ali kao građevina bila je u dobrom stanju, jer se u njoj držalo sijeno. Međutim, 1928. godine gospar Petar Uccellini, vlasnik hotela Pracat, želio je hotel proširiti, a crkva mu je smetala, budući da je želio još nadograditi novi objekt za hotelske potrebe. Kako je postojala veza i sprega između crkvenih velikodostojnika, (stric gospodina P. Uccellinija bio je kotorski biskup, a u Gradu biskup Marčelić), biskupski ordinarijat je dozvolio da se crkva sruši, a ukoliko se što nađe, to pripada crkvi. Rušeći i kopajući temelje novog objekta, radnici su naišli na zid koji je ukazivao da nešto pregrađuje, jer udarci o taj novopronađeni zid su odzvanjali, pa se pretpostavilo kako s druge strane zida postoji neka šupljina ili prostorija. Kada su u tom zidu probili rupu, pojavila se šupljina, a kad su je osvijetlili šibicama, ugledali su dva ležeća ljudska tijela, obučena u raskošnu odjeću, a koja su ležala sa svake podužne strane kripte grobnice na kamenim ležajima s uzglavljem.

Mitovi,legende,priče

Miho i gušterica

Nakon drugog gubitka brodovlja i kapitala ojađeni Miho Pracat vratio se ponovno na Lopud da skromno proživi ostatak života. Tužan sjedne na među zaokupljen teškim mislima ne vidjevši izlaza. Društvo mu je činila jedna gušterica. Uza sav veliki napor da se popne do vrha međe, dva puta je pala. Treći je put teškom mukom uspjela. Vidjevši to Miho Pracat se zarekne da će i on pokušati treći put. Pokuša i uspije postigavši još veću slavu, ugled i bogatstvo. Bio je i veliki dobrotvor, kao i zaslužni građanin Dubrovačke Republike Benemerito Civi.

Ubrus Karla V.

Bogati i ugledni brodovlasnik Miho Pracat uspio je usprkos svih opsada svojim brodovljem dovesti žito u Španjolsku. Nakon dolaska, kralj Karlo V., premda se u tom trenutku brijao, odmah ga je primio u audijenciju. Na pitanje čime će ga obdariti jer je spasio njegovu zemlju od gladi, Miho Pracat odgovori: “Bogat sam, ne trebam novac; na svojim sam karakama kralj, ne ištem časti; dubrovački sam građanin, ne trebam više titule. U znak Vaše zahvalnosti dajte mi ovaj ubrus koji Vam je služio za brijanje”. Ubrus se još čuva u Zavičajnom muzeju na Lopudu.

Gospa od Šunja

Milanski plemić Otton Visconti na povratku iz križarskih pohoda na Jeruzalem doživi olujno nevrijeme jedva se spasivši na obalama uvale Šunj, na Lopudu. Još dok je more bjesnjelo Visconti se zavjetova da će podići crkvu u čast Majci Božjoj na kopnu gdje se uspije spasiti. Tako i bi. Sagradi crkvu koju nazvaše Gospa od Šunja. Istinitost priče potkrepljuje grb sa zmijom koji se nalazi u crkvi. Pretpostavlja se i da je i uvala nazvana po zmiji iz Viscontijeva grba. Na talijanskom je zmija biscia, iz čega je proizašlo bišun, šunj. Za grb i crkvu postoji još jedna predaja koja kaže da se vlastelin obitelji Sforza iskrcao na tada nenaseljeni otok. Njegova sina progutala je zmija do polovice tijela. Otac se zavjetovao Gospi, a zmija izbaci tijelo. Zahvalan za dobročinstvo otac je dao sagraditi crkvu na vrhu brda.

Trista Vica udovica

Usmena predaja o tri stotine lopudskih udovica zasnovana je na povijesnom događaju koji se zbio 1541. godine. U ratnom pohodu Karla V. na Alžir, s ujedinjenim brodovljem kršćanske lige, uz talijansko, španjolsko i njemačko pješaštvo, te potporu konjice, sudjelovala je kao prijevoznik i dubrovačka flota u kojoj je bilo više lopudskih brodova. Pred alžirsku obalu doplovili su 18. listopada, s priličnim zakašnjenjem s obzirom na godišnje doba u kojem su se mogla očekivati nevremena, pa stoga i smanjena mogućnost pomorskih poduhvata. Započeli su s artiljerskim napadom. Nevrijeme se podiglo 25. listopada pred alžirskom obalom i ta je strahovita oluja potopila najveći dio brodovlja s posadama (spominje se stotinutrideset potopljenih kršćanskih brodova), a pohod Karla V. doživio slom ne uspjevši pokoriti Alžir. Ovaj povijesni izvor koristio je Antun Pasko Kazali pišući svoj dramski spjev "Trista Vica udovica". Po svemu sudeći, lopudska je predaja o trista lopudskih Vica koje ostaše udovicama nakon pomorske tragedije pred alžirskom obalom iz 1541. godine, proizašla upravo iz Kazalijeva dramskog spjeva jer za nju ne nalazimo potvrdu i niti jednom drugom ranijem izvoru.
Trista Vica, sve udovice tragično poginulih pomoraca koji su (uz udovice muževa drugih imena) činili posade 12 dubrovačkih brodova, čije je tužne sudbine opjevao Kazali, svjedoče o čestosti tog ženskog imena na Lopudu, što dobrim dijelom potvrđuju i testamenti (jednako kao i čestost muškog imena Vice, Vicenco, Viculin odnosno Vicelja), no riječ je o velikom broju udovica i siročadi na otoku nakon te pomorske tragedije kršćanskog brodovlja, o čemu svjedoče lopudski testamenti.

Lopudska sirotica

Poznata legenda o lopudskoj sirotici.
Dubrovački vlastelin poslao je bolježljivog sina jedinca na otok Lopud na oporavak. Tu se on zagleda u sirotu pučanku. Otac da bi spriječio tu ljubav zamoli benediktince s otočiča Svetog Andrije da preuzmu brigu o njegovom sinu. Međutim, dvoje se zaljubljenih prije mladićeva odlaska zakleše da će se ipak i dalje sastajati. Kad bude slobodan on će kraj mora upaliti vatru, a ona će doplivati. To ime je i nekoliko puta i uspjelo. Djevojčina braća ubrzo za ovo saznahu. Dogovore se da upale vatru na svojoj lađi i otplove prema pučini. Tako i učiniše. Sestra je za njima plivala, sve dalje i dalje, dok nije izemogla i utopila se. Tijekom noći podigne se oluja, prevrne lađu i braća se utope. Mrtvo djevojčino tijelo more izbaci na obale Svetog Andrije. Tada se mladi vlastelin zaredi i zauvijek ostane na otočiću. Prema ovoj priči Svetog su Andriju znali zvati i Donzella (djevojka). Lopudska sirotica vrlo je slična legendi iz grčke mitologije “Hero i Leandra”.

Dubrovačka uprava nad otocima

Uprava na izvangradskom području Dubrovačke Republike bila je povjerena knezovima koji su se zvali ladanjski knezovi (comes), a teritorij na kojemu su upravljali zvao se knežija (comitatus, contea). Važnim strateškim točkama upravljali su kapetani (capitanus), a područje se nazivalo kapetanat. Šipan, Lopud i Koločep činili su dvije kapetanije. Upravno-teritorijalni se opseg kneštva elafitskih otoka tijekom vremena mijenjao. Najprije se zvalo Kneštvo triju otoka (Trium insularum) ili samo Kneštvo otoci (Insulae). Sjedište je bilo na Šipanu, te su kneza zvali samo šipanski knez. Od 1410. do 1493. šipanski je knez obavljao kneževsku jurisdikciju i nad Mljetom. Godine 1457. kneštvo se dijeli na dvije posebne knežije. Knežijom Šipan upravlja knez Šipana, a Lopud, kojoj pripada i Koločep, knez Lopuda. Kad je Lopud 1457. postao sjedištem knežije gradi se Knežev dvor, jednokatna gotičko-renesansna palača. Imao je funkciju javne i stambene zgrade.

Obrambene otočne kule

Grade se u XVI. stoljeću za obranu od gusara i Turaka. Osobito nakon napada turskog brodovlja na otoke Šipan, Lopud i Koločep 1571. kad su svi ovi otoci opustošeni, a mnogobrojni žitelji zarobljeni. Godine 1583. zbog učestalih napada dubrovačka je vlada odredila tri plemića koji su obilazili čitavo područje Republike radi utvrđivanja lokaliteta na kojima se trebaju izgraditi obrambene kule gdje bi pučanstvo moglo skloniti u slučaju napada. Uvalu Lopuda je branila tvrđava na podnožju najvišeg vrha (Španjolska tvrđava). Franjevački samostan na Lopudu i sam je imao fortifikacijsko-obrambenu funkciju. Kontrolirao je ulaz u luku i prolaz morskim kanalima. Njegov obrambeni zid izgrađen je 1516., a četverokuta tvrđava s kulama izvidnicama na svakom uglu i presvođenim unutarnjim dijelom potječe iz 1592. godine. U utvrdu se moglo skloniti pučanstvo cijelog otoka. Imala je podzemni tunel kojim se moglo doći do mora. Nad naseljem Lopud uzdiže se Španjolska tvrđava sv. Šimuna iz 1511. Gospa od Šunja imala je također svoju kulu pred ulazom, a i na imanju Miha Pracata nalazila se također obrambena kula.

Crkva sv. Marije od Špilice

Nad lukom se 1483. gradi franjevački samostan s crkvom sv. Marije od Špilice, klaustrom s osmerokutnim stupovima, tvrđavom iz 1599. i obrambenim zidom iz 1516. Franjevačka crkva sv. Marije od Špilice izgrađena je milodarima lopudskih plemića čiji su grbovi uklesani u mramoru pred glavnim oltarom. Glavni oltar čuva drveni kip Gospe. Venecijanski slikar Pietro di Giovanni 1523. naslikao je poliptih Bogorodice sa svecima. Nikola Božidarević, najznačajnije ime Dubrovačke slikarske škole naslikao je 1513. drvenu palu koja prikazuje sv. Ivana Krstitelja, sv. Mariju s Isusom i sv. Đurđa. Slika na pobočnom oltaru Gospe od Karmela rad je nepoznatog slikara XV. ili XVI. stoljeća. Za oltar sv. Križa izgrađen od karaskog mramora pretpostavlja se da je donesen iz kapele Miha Pracata. Sv. Rok djelo je slikara Girolama Santacrocea i njegova sina Francesca iz XVI. stoljeća. Na jednom je od bočnih oltara slika Raspeće rad kruga slikara Bassanija. Gospa u vijencu cvijeća djelo je flamanske škole, a maniristička slika sv. Ante Padovanskog venecijanske. Korske su orahove klupe vrijedan rad domaćih rezbara iz XV. stoljeća. U crkvi je monstranca s anđelima, rad dubrovačkih zlatara iz XV. stoljeća. Zvonik crkve visok je 30 m i ima tri zvona iz XVI. stoljeća


.

Crkva Gospe od Šunja

Nad prekrasnom uvalom Šunj uzdiže se crkva Gospe od Šunja, podignuta u XV. stoljeću, a dograđivana je do XVII. stoljeća. Glavni oltar ima 12 apostola u naravnoj veličini s Gospom. Prema predaji donio ih je Miho Pracat iz Westmintera za vrijeme sukoba katolika i protestanata u Engleskoj. Na jednom od šest pobočnih oltara slika je Svete Obitelji iz XVII. stoljeća, djelo dubrovačkog slikara Blasiusa Antonija Držića signirano s BAD. Oltarna slika na drvu je J. Palme Starijeg. Slika Navještanje, rad je nepoznatog ranobaroknog slikara iz Umbrije. Na oltaru Svih Svetih slika je venecijanske škole, koja prikazuje sv. Katarinu mučenicu. Krstionica je iz XVI. stoljeća, izgrađena od bijelog mramora. Uz crkvu je groblje. Prva su groblja bila u crkvama, sve do 1808. što potvrđuju natpisi na pločama, grbovi. Najstarije nađeno je u crkvi sv. Ilije iz IX. stoljeća.

Zvonik crkve Gospe od Šunja

Crkva sv. Nikole

Dominikanski samostan s crkvom sv. Nikole iz 1482. zauzima središnji dio mjesta. Jednobrodnoj gotičko-renesansnoj crkvi kasnije je dograđen zvonik visok 30 m. Njezin renesansni portal krasi rozeta s akatnim lišćem. Crkva je obnovljena nakon Domovinskog rata 1994. U njoj je bila slika Navještanje, Nikole Božidarevića koja se sada nalazi u Muzeju dominikanaca u Dubrovniku. Na glavnom oltaru je poliptih iz XVI. stoljeća s drvenim kipom sv. Nikole.

Crkva sv. Križa

Crkva Sv. Križa bila je u vlasništvu Miha Pracata, i bila je dosta velika. Imala je 12 m i 40 cm duljine, njezina je apsida bila 4 m i 40 cm, dakle skupa s apsidom gdje je bio glavni oltar, bila je duga skoro 17 m, a široka 8 m. Oltar je bio cijeli od kararskog mramora sa krasnom slikom sv. Križa na platnu, koji je oltar zajedno sa slikom prenesen u crkvu sv. Marije od Špilice. U ovoj crkvi bile su također dvije umjetničke slike. Jedna je Isusovo Porođenje od Correggio (Antonio Allegri 1494-1534) ili njegove škole. To je velika uljena slika na platnu, zaokružena na vrhu. Visoka je 280 cm, široka 166 cm. Druga slika predstavlja sv. Mateja, to je uljena slika na platnu, zaobljena na vrhu, skoro istog oblikai veličine kao prva. Obje slike se nalazu nad pobočnim vratima fasade dubrovačke katedrale. Od ove lijepe crkve danas je sačuvan samo prostor dug 5 m, a širok 440 cm, u kojem je bio glavni oltar sv. Križa. Još je taj prostor pokriven sa kamenitim svodom. Na obje strane oltara su dva prozora. Posve je dobro sačuvana mensa oltara duga 240 cm i mali zvonik za jedno zvono. Ovaj je prostor bio upotrebljavan za bogoslužje, kasnije kako je krov crkvenog broda bio pao, tako je apsis prijašnje velike Pracatove crkve bio pretvoren u malenu kapelicu, a brod crkve postao njezinim dvorištem. Od crkvenog broda ostale su samo ruševine, koje nas uvjeravaju o krasnoj nekadašnoj Pracatovoj crkvi.

Crkva sv. Trojstva

Na samom ulazu u luku je gotičko-renesansna crkva sv. Trojstva. Ova crkva ima nedovrseni zvonik. Uđemo li unutra, opazit ćemo, da je ova kapela imala svoje pjevalište, pet oltara i sakristiju. S lijeve strane glavnog oltara uzidan je sarkofag na kojem na latinskom piše: "Vicku Bune Petrovu, Kristovu vitezu, koji je krepošću nadvisio dostojanstvo pod dvojicom španjolskih kraljeva, Filipom drugim i trećim, koji je poduzeo teško brodarenje na oba svijeta i koji je želio, da steče slavu imena. I tako, dok je dugo bio zabavljen u Indiji širenjem vjere, a u Belgiji štićenjem vjere, dok je u obje dužnosti vršio zadatak primljen od svojih kraljeva, pozvan kraljevskim migom u Napulj, te određen kao kraljevski savjetnik poslije mnogih izvršenih truda pređe na drugi život, te po odredbi oporuke bi prenesen ovamo u domovinu i ovdje leži i čeka zvuk trublje, da ga pozove na život. Složna rodbina podiže ovaj spomenik. A bilo mu je jedva 53 godine. Umre 12. studenog godine Spasa 1612." Vice Bune je još za svoga života dao izgraditi ovu crkvu i nju je odredio da mu bude vječno počivalište. Govori se da je htio sagraditi i zvonik ali ga je smrt spriječila. Ova crkva je oko 1640. god. prešla u vlast časnih sestara koje tu pokraj crkve sagradiše i samostan, čije se ruševine još nalaze. Crkvi je bio obnovljen krov 1913. godine ali se u njoj ne obavlja više bogoslužje jer je u posve ruševnom stanju.

Crkva sv. Trojstva

Grobnica Vice Bune

Crkva sv. Ilije

Ostatci crkve Sv. Ilije nalaze se na južnoj strani polukružnog zaljeva u kojemu je jedino otočko naselje. Smještena je u predjelu zvanom Sutjonik, nedaleko od puta koji vodi prema predjelu Balakovo, na povišenom podnožju brda. To je jedna od rijetkih naših predromaničkih crkava, možda i jedina, koja je posvećena kultu toga starozavjetnog sveca. Do ostataka crkvice vrlo teško je doći jer je prilazni put prekinut privatnim posjedima. Ostatci crkve istraženi su i konzervirani u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. S vremenom je crkva ostala bez zapadnog pročelja i krova, a njihovim je rušenjem nestala i prvotna četvrtasta kupola. Dimenzije cijele crkve su 5 x 2,5 m. I prema dimenzijama i prema svim ostalim značajkama, može se reći da je crkva Sv. Ilije građena u 11. st., vjerojatno u njegovoj drugoj polovici, u doba kada je dubrovačka nadbiskupija postala metropolitanska i možda propisala ili preporučila takav kupolni tip crkava.

Crkva Sv. Ivana Krstitelja

Na Ivanjem brdu koje nadvisuje naselje i zapadni dio otoka nalazi se sačuvana crkva Sv. Ivana Krstitelja. Izgrađena je u 11. st., možda i nad ostacima neke prijašnje starokršćanske građevine. Naime uočeno je da se sadašnja izvorna predromanička crkva koristila nekim starokršćanskim ulomcima pa se pretpostavlja da bi njezina lokacija mogla biti i potencijalno arheološko nalazište za prijašnje razdoblje. Don Vicko Lisičar inače tadašnji lopudski župnik, zaključuje kako je crkva građena u 9. ili 10. st. Kako ona prema svojim stilskim značajkama gotovo sigurno potječe iz 11. st., ipak je mogu će da je na istome mjestu stajala još neka crkva. A o tome mogu konačna stajališta dati tek temeljita arheološka istraživanja. U 14. st. osnovnoj je crkvi sa zapadne strane pridodana jedna cijela nova crkva s gotičkim i renesansnim motivima na pročelju (rozeta, kapiteli…), pa je predromanička crkva postala svetištem dogradnje. Vjeruje se da je tako dograđena crkva bila matična crkva Lopuda sve do početka 15. st. Uz crkvu je poslije nadograđen i samostan časnih sestara s grobljem. Postoje podaci da je prvi ukop na tom novom groblju (groblje je bilo oko svake stare crkve) obavljen 1657., a posljednji 1811. Od svih su prigradnja danas ostali samo vanjski zidovi, ali se služba Božja ipak u njoj prigodno odvija jednom na godinu na dan sv. Ivana Krstitelja – 24. lipnja.

Crkva sv. Petra

Dok do crkve Sv. Ivana Krstitelja vodi posebno označen put čak su i na pročelju nadograđenog dijela ispisani osnovni podaci na hrvatskome i engleskome jeziku, ostatke je crkve Sv. Petra vrlo teško pronaći. Ta se crkva nalazi na istočnoj strani Ivanjeg brda, na teško pristupačnome mjestu, gotovo iznad uvale Šunj. Od nje je sačuvan samo sjeverni zid, a ostali su dijelovi poznati samo po donjem sloju zida. Ostatci lopudske crkve posvećene prvom rimskom papi temeljito su istraženi i konzervirani. Radove je 1963. započeo ondašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode iz Dubrovnika, a trajali su s prekidima do 1974. Šteta je ipak što tada do crkve nije uređen i neki prikladan put, jer će ovako nedostupne i rijetko posjećivane ruševine vrlo brzo biti potpuno obrasle novom vegetacijom, a time i dodatno oštećene.

Crkva sv. Nikole Grčkog

Crkva Sv. Nikole Grčkog nalazi se na podanku brda Polačica (s 214 m najvišeg na otoku) sa strane Kuka i sjeverno od Sv. Ivana Krstitelja i Sv. Petra. Ta crkva ima neobično ime
zbog činjenice što na obali, u okviru dominikanskog samostana, postoji istoimena crkva. Da bi se te dvije crkve razlikovale, starija je dobila pridjev "grčki" čime je istaknuta njezina starost i vrijeme nastanka, dakle u vrijeme Bizantskoga Carstva i ne treba je povezivati s antičkom Grčkom. Posebnost je ove crkve u tome što na vanjskim zidovima postoje plitke niše koje završavaju dvostrukim lukovima, a to se susreće vrlo rijetko.Inače zidovi su raščlanjeni iznutra i izvana. U unutrašnjosti se nalazi kameni stipes, a u apsidi se pri dnu naziru i tragovi fresaka kojih na Lopudu inače ima vrlo malo. Valja dodati da je pokraj crkve, uz njezin sjeverni rub, bila izgrađena cisterna s bačvastim svodom.Isto tako ovo je jedna od rijetkih crkvica koja je građena na blagoj padini pa je jedan njezin dio, onaj uz cisternu, djelomično i ukopan.